Hrvatska u srednjem vijeku

1.1. U novoj domovini

Sažetak za učenje

Hrvati se doseljavaju na prostor današnje Hrvatske između 7. i 9. stoljeća. Prema bizantskom caru Konstantinu VII. Porfirogenetu, prije toga su živjeli u Bijeloj Hrvatskoj u okolici današnjeg Krakova. Dio povjesničara drži da je doseljenje povezano s franačkim carem Karlom Velikim i osiguravanjem granica Franačkog Carstva. U novoj domovini Hrvati i drugi Slaveni zatiču romanizirano stanovništvo Dalmacije – Romane. Starosjedioci se povlače u brda ili u utvrđene obalne gradove (Zadar, Trogir, Rab), a dio njih osniva nove gradove poput Splita i Dubrovnika. Od početnog neprijateljstva odnosi između doseljenika i Romanâ prelaze u suradnju, trgovinu i ženidbene veze. Hrvati preko starosjedilaca preuzimaju antičku baštinu i kršćanstvo. Pod franačkim utjecajem plemenske zajednice se u 9. stoljeću ujedinjuju u hrvatske kneževine: Hrvatsku, Donju Panoniju i Paganiju (Neretvansku kneževinu), koje se nalaze između interesa Franačke i Bizanta. Mirom u Aachenu 812. Bizant zadržava dalmatinske gradove, a Hrvatska i Donja Panonija priznaju franačku vlast.

Najvažnije činjenice i pojmovi

Podrijetlo: Bijela Hrvatska (južna Poljska, okolica Krakova).
Vrijeme doseljenja: najčešće između 7. i 9. stoljeća.
Velike sile: Bizantsko Carstvo i Franačko Carstvo.
Starosjedioci: Romani u Dalmaciji, romanski obalni gradovi i nove romanske komune (Split, Dubrovnik).
Kulturni utjecaj: preuzimanje antičke baštine i kršćanstva od romaniziranog stanovništva.
Prve hrvatske kneževine:
- Hrvatska – između Jadrana i Kupe.
- Donja Panonija – između Kupe i Drave, grad Sisak.
- Paganija (Neretvanska kneževina) – između Cetine i Neretve.
Mir u Aachenu 812. – Bizant zadržava dalmatinske gradove, Hrvatska i Donja Panonija pod franačkom vlašću.

Važne osobe i zašto su važne

Konstantin VII. Porfirogenet – bizantski car i autor djela u kojem opisuje doseljenje Hrvata i ranu hrvatsku državu; glavni izvor za najraniju hrvatsku povijest.
Heraklije – bizantski car u čije se vrijeme prema Konstantinu VII. smješta doseljenje Hrvata u Dalmaciju.
Karlo Veliki – franački car; njegova osvajanja i mirovni sporazum u Aachenu određuju položaj hrvatskih zemalja između Franačke i Bizanta.
Borna i Ljudevit Posavski – prvi poznati hrvatski vladari; pokazuju vezu hrvatskih kneževina s Franačkom i prve pokušaje otpora franačkoj vlasti.

1.2. Od kneževine do kraljevstva

Sažetak za učenje

U 9. i 10. stoljeću Hrvatska se razvija od kneževine do kraljevstva. Knez Trpimir jača unutarnju organizaciju države po franačkom uzoru, potiče kristijanizaciju, osniva benediktinski samostan u Rižinicama i prvu hrvatsku biskupiju u Ninu. Njegova darovnica sadrži prvi spomen hrvatskog imena i pokazuje razvijene državne institucije. Krajem 9. stoljeća, dok Bizant i Franačka slabe, knez Branimir koristi priliku da osamostali Hrvatsku: od pape Ivana VIII. dobiva blagoslov za sebe, narod i zemlju, što znači posredno međunarodno priznanje hrvatske samostalnosti. U njegovo vrijeme napreduju gospodarstvo, graditeljstvo i pismenost. Početkom 10. stoljeća Hrvatsku ugrožavaju Mađari iz Panonije i Bugarsko Carstvo na istoku. Tomislav uspješno odbija mađarske provale, širi vlast na Donju Panoniju i prvi put ujedinjuje sjevernu i južnu Hrvatsku. Godine 924. potpuno poražava bugarsku vojsku, a od Bizanta dobiva na upravu dalmatinske gradove. Papa Ivan X. u pismu 925. oslovljava ga kao kralja, čime se potvrđuje da je hrvatski vladar postao kralj i da je Hrvatska kraljevina.

Najvažnije činjenice i pojmovi

Dinastija Trpimirovića – nazvana po knezu Trpimiru, vlada Hrvatskom od 9. do kraja 11. stoljeća.
Trpimirova darovnica – isprava iz sredine 9. stoljeća; prvi spomen „kneza Hrvata“, dokaz organizirane države.
Osnutak Ninske biskupije – prva biskupija na prostoru pod vlašću hrvatskog vladara; biskup „Hrvata“.
Dolazak benediktinaca – samostan u Rižinicama; važni za širenje pismenosti i kršćanstva.
Branimir – koristi slabljenje Franačke i Bizanta za osamostaljenje Hrvatske, oslanjajući se na Papu.
Papin blagoslov 879. – posredno međunarodno priznanje hrvatske samostalnosti.
Mađari i Bugari – glavne prijetnje početkom 10. stoljeća.
Tomislav – vojni uspjesi protiv Mađara i Bugara, ujedinjenje sjeverne i južne Hrvatske, preuzimanje dalmatinskih gradova.
Papa Ivan X. i 925. – pismo u kojem Tomislava naziva kraljem; potvrda hrvatske kraljevine.

Važne osobe i zašto su važne

Trpimir – učvršćuje državu, prvi spominje hrvatsko ime u darovnici, potiče pokrštavanje i dovodi benediktince.
Branimir – osamostaljuje Hrvatsku i dobiva papin blagoslov za njega, narod i zemlju; time Hrvatska ulazi u međunarodne političke odnose kao samostalna država.
Tomislav – prvi poznati hrvatski kralj; uspješnim ratovima širi i učvršćuje hrvatsku kraljevinu, ujedinjuje hrvatske zemlje i povezuje ih s dalmatinskim gradovima.
Papa Ivan VIII. i papa Ivan X. – njihova pisma i blagoslovi potvrđuju samostalnost Hrvatske (Branimir) i kraljevsku čast hrvatskog vladara (Tomislav).

1.3. Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije

Sažetak za učenje

Nakon Tomislava Hrvatska ulazi u razdoblje krize zbog prijestolnih borbi. Sredinom 10. stoljeća dolazi do novog uspona za vrijeme kralja Stjepana Držislava, koji u sukobu između Bizanta i bugarskog cara Samuila staje na bizantsku stranu. Bizantski car ga nagrađuje vlašću nad dalmatinskim gradovima i kraljevskom krunom, pa se Držislav u izvorima prvi put naziva „kraljem Hrvatske i Dalmacije“. Nakon njegove smrti sinovi se sukobljavaju za prijestolje, što slabi državu. Venecija koristi priliku i 1000. godine osvaja dalmatinske gradove, koji prvi put priznaju mletačku vlast, iako se kasnije vraćaju pod Bizant. Najveći uspon kraljevstva ostvaruje se za Petra Krešimira IV. (1058.–1074.): on proširuje kraljevstvo na kopnu i moru, podvrgava dalmatinske gradove svojoj vlasti i tako stvara jedinstveno Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije. Razvija hrvatske gradove Biograd i Šibenik te se oslanja na župane i banove, među kojima se ističe Zvonimir. Nakon Krešimira, ban Dmitar Zvonimir postaje kralj (1076.–1089.), krunjen u Solinu uz papin blagoslov. Njegova vladavina je razdoblje mira, blagostanja i jačanja crkve; na Baščanskoj ploči prvi se put na hrvatskom jeziku navodi „Zvonimir, kralj hrvatski“. Smrću Stjepana II., posljednjeg Trpimirovića, dolazi do dinastičke krize i u borbu za prijestolje ulaze mađarski Arpadovići. U bitki kraj Gvozda 1097. pogiba Petar (Svačić), posljednji hrvatski kralj prije personalne unije s Ugarskom. Godine 1102. ugarski kralj Koloman prizna prava i povlastice hrvatskog plemstva, a plemstvo ga bira za hrvatskog kralja – nastaje zajednička država s Ugarskom.

Najvažnije činjenice i pojmovi

Stjepan Držislav – prvi vladar s naslovom „kralj Hrvatske i Dalmacije“.
Mletačko osvajanje 1000. – Venecija osvaja dalmatinske gradove, prvi put ih podređuje svojoj vlasti.
Petar Krešimir IV. – vrhunac moći Trpimirovića; dalmatinski gradovi pod izravnom kraljevom vlašću.
Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije – jedinstvena država koja obuhvaća hrvatsko kopno i dalmatinske gradove.
Zvonimir – ban, potom kralj; krunidba u Solinu uz papinog izaslanika; jačanje veze s Papom.
Baščanska ploča – glagoljski kameni spomenik s prvim spomenom „Zvonimir, kralj hrvatski“ na hrvatskom jeziku.
Nestanak dinastije Trpimirovića – smrt Stjepana II. (1089.–1091.).
Bitka kraj Gvozda 1097. – poraz Petra Svačića od ugarskog kralja Kolomana.
Personalna unija 1102. – hrvatsko plemstvo bira Kolomana za kralja, nastaje zajednička država s Ugarskom uz očuvanje plemićkih prava.

Važne osobe i zašto su važne

Stjepan Držislav – prvi hrvatski kralj koji dobiva krunu i dalmatinske gradove od Bizanta; učvršćuje položaj Hrvatske između Bizanta i Bugara.
Petar Krešimir IV. – širi vlast nad Dalmacijom i Slavonijom, stvara jedinstveno Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije, razvija hrvatske obalne gradove.
Dmitar Zvonimir – kralj krunjen uz papin blagoslov, simbol sklada s Papinstvom; na Baščanskoj ploči se spominje kao „kralj hrvatski“.
Petar Svačić – posljednji hrvatski kralj prije zajednice s Ugarskom, pogiba u bitki kraj Gvozda.
Koloman – ugarski kralj koji priznaje prava hrvatskog plemstva i postaje hrvatski kralj sporazumom, ne samo silom; time počinje zajednička država s Ugarskom.

1.4. U zajedničkoj državi s Ugarskom

Sažetak za učenje

Nakon izbora Kolomana za hrvatskog kralja, Hrvatska ulazi u personalnu uniju s Ugarskom. Koloman ponovno osvaja dalmatinske gradove, koji do 1105. uglavnom priznaju njegovu vlast, a boravi i u Zadru. U Hrvatskoj južno od Kupe Arpadovići nikada ne uspostavljaju snažnu izravnu vlast (ne skupljaju ni poreze); stvarnu vlast drže domaći velikaši koji županije pretvaraju u svoje nasljedne posjede. U Slavoniji, pak, Arpadovići uvode županijski sustav po uzoru na Ugarsku i ubiru kraljevski porez – kunovinu. Slavonija postaje posebno uređena cjelina, gospodarski napreduje i od 13. stoljeća ima zasebnog bana. Kako bi zadržali vjernost velikaša, Arpadovići im dodjeljuju sve veće povlastice, što slabi kraljevsku vlast i jača plemstvo. Kralj Bela IV. pokušava to preokrenuti: kažnjava neposlušne velikaše i oduzima im nezakonito stečene posjede, ali 1241. u Ugarsku upadaju Tatari i teško ga poražavaju. Bela bježi preko Hrvatske u Dalmaciju i sklonište nalazi u Splitu i Trogiru, čije su zidine zaustavile Tatare. Nakon povlačenja Tatara, Bela IV. shvaća važnost dobro utvrđenih gradova i pokreće sustavnu gradnju kamenih utvrda. Krajem 13. stoljeća dolazi do dinastičke krize: posljednji Arpadović Andrija III. suprotstavlja se napuljskim Anžuvincima, koji također polažu pravo na krunu. Obje strane velikodušno nagrađuju velikaše, pa oni postaju gotovo neovisni. U Hrvatskoj se ističe Pavao I. Šubić kao najmoćniji velikaš; njegova se potpora pokazuje presudnom da se na prijestolje 1301. uzdigne Karlo I. Anžuvinac.

Najvažnije činjenice i pojmovi

Personalna unija – zajednička država Hrvatske i Ugarske sa zajedničkim kraljem, ali posebnim pravima hrvatskog plemstva.
Dalmatinski gradovi – Koloman ih ponovno osvaja; većina priznaje njegovu vlast do 1105.
Slabost kraljevske vlasti u Hrvatskoj južno od Kupe – jačanje domaćih velikaša.
Slavonija – uređena županijskim sustavom, ubire se kunovina, gospodarski napredak i poseban ban.
Plemstvo – pretvara županije u nasljedne posjede, stvara „male države“ unutar kraljevstva.
Bela IV. – pokušava suzbiti moć velikaša, ali ga prekida tatarska provala 1241.
Provala Tatara – pokazuje važnost dobro utvrđenih gradova (Split, Trogir), potiče gradnju mreže utvrda.
Andrija III. – posljednji Arpadović; dinastički sukob s Anžuvincima.
Pavao I. Šubić – „ban Hrvata i gospodar Bosne“, gotovo neovisni vladar velikog područja.
Karlo I. Anžuvinac – na prijestolje dolazi uz pomoć Šubića; početak vladavine Anžuvinaca.

Važne osobe i zašto su važne

Koloman – ugarsko-hrvatski kralj koji učvršćuje zajedničku državu i ponovno potčinjava dalmatinske gradove.
Bela IV. – pokušava obnoviti kraljevsku vlast nad velikašima; nakon tatarske provale potiče gradnju mreže utvrda, što mijenja obrambeni sustav kraljevstva.
Andrija III. – posljednji muški Arpadović; njegova smrt uzrokuje dinastičku borbu s Anžuvincima.
Pavao I. Šubić – vrhunac moći hrvatskog plemstva; vlada gotovo kao neovisni vladar, kontrolira Hrvatsku i dio Bosne; njegova podrška odlučuje o dolasku Anžuvinca na prijestolje.
Karlo I. Anžuvinac – novi ugarsko-hrvatski kralj; počinje razdoblje u kojem Anžuvinci obnavljaju jaku kraljevsku vlast.

1.5. Vrhunac hrvatskog srednjovjekovlja

Sažetak za učenje

Dolaskom Anžuvinaca na prijestolje započinje obnova snažne kraljevske vlasti. Karlo I. Anžuvinac (1301.–1342.) nakon dugotrajne borbe slama otpor ugarskih velikaša i reformama jača kraljevsku vlast. Hrvatska pod Šubićima isprva ostaje izvan njegova izravnog nadzora, a od slabljenja kralja najviše koristi ima Venecija, koja ponovno širi vlast nad dalmatinskim gradovima. Karlov sin Ludovik I. (1342.–1382.) konačno obnavlja kraljevsku vlast i u Hrvatskoj: pobjeđuje najmoćnije velikaše i kreće u ratove protiv Venecije. Dalmacija je važna jer je veza s Napuljskim Kraljevstvom, pa se sukob s Venecijom vodi prvenstveno oko Zadra. Nakon više ratova, Ludovik napada samu Veneciju i prisiljava je na Zadarski mir 1358., kojim se Venecija odriče istočne jadranske obale. Dalmacija s dalmatinskim gradovima i Dubrovnikom prelazi pod Ludovikovu vlast, a većina hrvatskih zemalja od Panonije do Jadrana po prvi je put ujedinjena pod jednom krunom. Poslije Ludovikove smrti, njegova maloljetna kći Marija nasljeđuje krunu. Nezadovoljni jačanjem kraljevstva, velikaši pokreću protudvorski pokret želeći vratiti izgubljene posjede i povlastice. Marijin suprug Žigmund (ugarsko‑hrvatski kralj od 1387.) privremeno guši pobunu, ali ona ponovno izbija. Na saboru u Križevcima 1397., unatoč zajamčenoj sigurnosti, vode pobune bivaju ubijene – događaj je zapamćen kao Krvavi sabor križevački. Dugotrajni sukobi između dvora i plemstva slabe državu i otvaraju prostor Veneciji. Ladislav Napuljski, kojeg dio plemstva priznaje za kralja, shvaća da neće pobijediti pa 1409. prodaje Veneciji svoja dalmatinska uporišta (Zadar, Pag, Novigrad, Vrana) i „prava“ na Dalmaciju. Venecija ta prava ostvaruje ratom i postupno osvaja većinu dalmatinske obale i otoka. Hrvatska tako na stoljeća ostaje bez velike većine svoje jadranske obale, a hrvatske zemlje trajno ostaju razdvojene pod različitim vladarima.

Najvažnije činjenice i pojmovi

Karlo I. Anžuvinac – slom moći ugarskih velikaša i obnova kraljevskih ovlasti.
Ludovik I. – obnavlja kraljevsku vlast u Hrvatskoj, kreće u ratove protiv Venecije.
Dalmacija – ključna u anžuvinskoj politici zbog veze s Napuljem.
Zadarski ratovi – borbe za kontrolu nad Zadrom i dalmatinskim gradovima.
Zadarski mir 1358. – Venecija se odriče istočne jadranske obale; Dalmacija i Dubrovnik priznaju Ludovika.
Ujedinjenje hrvatskih zemalja – većina hrvatskih teritorija pod vlašću jednog vladara (ugarsko‑hrvatskog kralja).
Protudvorski pokret – velikaški otpor jakom kralju; teži povratku starih povlastica.
Krvavi sabor križevački 1397. – smaknuće vođa pobune unatoč zajamčenoj sigurnosti.
Ladislav Napuljski – pretendira na krunu, ali prodaje dalmatinska uporišta Veneciji.
Venecija – postaje stvarna gospodarica većeg dijela dalmatinske obale tijekom iduća četiri stoljeća.

Važne osobe i zašto su važne

Karlo I. Anžuvinac – obnavlja jaku kraljevsku vlast nakon sloma Arpadovića; njegovo doba označava kraj potpune prevlasti velikaša.
Ludovik I. – Zadarskim mirom 1358. uklanja Veneciju s istočne obale Jadrana i ujedinjuje veći dio hrvatskih zemalja pod jednom krunom.
Žigmund – nasljednik Ludovika; suočen s protudvorskim pokretom i Krvavim saborom križevačkim; njegovo vrijeme donosi slabljenje kraljevstva i rast uloge Venecije.
Ladislav Napuljski – prodajom dalmatinskih uporišta Veneciji 1409. omogućuje dugotrajnu mletačku vlast nad dalmatinskom obalom.